PinterEDU edukacija

edukacijski portal

EU mit – kratka povijest europskih integracija

*clanak je izvorno objavljen na LinkedIn-ovom Pulse blogu

Mala povijest eurointegracija je prvi članak iz serije koji ću na ovom blogu narednih mjeseci pisati o europskim fondovima i prilikama koje oni donose. Povijest eurointegracije je duga, ispunjena brojnim događajima, pa će i ovaj tekst biti nešto duži, a daljnji će se tekstovi kraće fokusirati na određene teme.

Zašto priča počinje ne baš od stoljeća sedmog, već od poslijeratnih godina nakon drugog svjetskog rata i kakve to veze ima s europskim fondovima? Treba li baš to sve znati? Osim što većina ovog spada u elementarnu političku i ekonomsku pismenost, korisno je i razumjeti kako je napredovala ideja europske integracije. Korisno je i pojasniti i razbiti mit o sveobuhvatnosti današnje EU, njen utjecaj na nacionalne identitete kojem europskeptici daju veliki značaj. Iz moje konzultantske perspektive i predavanja koja sam na ovu temu držao mogu potvrditi izrazito skromno poznavanje EU tema u Hrvatskoj. Dok se od poduzetnika i ne očekuje detaljnije poznavanje EU politika, neznanjem posebno iznenađuju čelnici lokalne samouprave. Ljudi koji bi trebali biti kreatori razvoja svog kraja, čak ne znaju što je to kohezijska politika, vrste fondova, pa čak i ne razumiju potrebu planiranja za period 2014-2020. Stoga, znanja nikad dosta! A poslije usvojenog znanja slijedi i primjena u praksi!

Tekst koji slijedi kratki je sažetak knjige “Politički sustav Europske Unije” Paul Magnetta, koju svakako preporučam svima koji žele upoznati temelje sustava čiji smo i mi punopravni član.

Osvrt na okolnosti koje su prethodile i koje su oblikovale današnje integracije u Europi moguć je ako uzmemo u obzir da je politički i povijesni smisao integracije obilježen burnom interakcijom država koje i same posljednja dva stoljeća intenzivno formiraju nacionalnu svijest. U amplitudama tih integracija mnoštvo je faktora koje su davale pozitivne, ali i negativne predznake.

Da bi šire sagledali kompleksnost integracija u Europi i bolje razumijeli domete europeizacije nužno je izdvojiti nekoliko ključnih procesa i promatrati ih kroz činjenicu da izgradnja Europe kakvu danas poznajemo počinje u vrijeme kad su države bile već izgrađene u svoje četri bitne dimenzije, kako ih danas široko prihvaća politička znanost: zaštita teritorija, formiranje i održavanje nacije, uvođenje i čuvanje demokracije i regulacija tržišta (Stein Rokkan, Studija o formiranju Europe, 1999).

Današnja Unija duboko zadire tek u četvrtu sferu koja se odnosi na tržišne politike, kao i na one politike koje imaju veću ili manju vezu s tržištem. Unatoč tome od prvih utemeljiteljskih dana pa do danas rasprostranjeno je mišljenje da se europeizacijom formira sustav koji će zamijeniti države, umanjujući ili potpuno oduzimajući nacionalne identitete i manevarski prostor država članica. Ova razmišljanja zastupljena su i kod dobrih poznavatelja prilika u Europi (euroskeptici), ali i onih koji slabo poznaju europske integracije i institucije, ali će spremno svoje protivljenje europeizaciji pozicionirati u tom ozračju. Činjenica je da je današnja Europska unija obilježena okolnostima njenih začetaka nakon Drugog svjetskog rata. Winston Churchill prvi je predložio tzv. „Sjedinjene Države Europe“, no stvarnu integraciju povela je pragmatična struja na čelu sa Jean Monnetom i Robertom Schumanom.
Između utjecaja SAD-a i sovjetske prijetnje, u doba intenzivnog formiranja međunarodnih organizacija poput NATO-a, Vijeća Europe, UN-a, MMF-a, Svjetske banke europski angažman šest zemalja (Luxemburg, Belgija, Nizozemska, Francuska, Italija, Njemačka) bio je jamstvo gospodarske i vojne sigurnosti. No ambicije udruživanja u svojoj podlozi ipak imaju manje idealizirane porive i prevladava ambicija, pogotovo u Italiji i Njemačkoj, da udruživanje posluži ponovnom stjecanju suverentiteta i reafirmaciji uloge u europskom i svjetskom poretku.

Pitanje izgradnje Europe razvijalo se kroz kompromise koji su i danas u temeljima europskog projekta. Projekt koji je razradio Jean Monnet, a preuzela francuska vlada i iz kojeg proizlazi 1951. godine Europska zajednica za ugljen i čelik podrazumijeva izgradnju institucija koje će imati zajamčenu samostalnost kao nadnacionalne, a angažmani država u tim institucijama biti konkretni i obvezujući i u ograničenim područjima. Takav pristup, poznat pod nazivom komunitarna metoda, osigurao je ravnotežu zagovaratelja integracije i onih koji su zagovarali oprezniji pristup. Međuvladina suradnja time nije zamijenjena, već unaprijeđena, a kratkoročnost ciljeva politike, zaštita pojedinih interesa države i ovisnost političara u državama o izbornim ciklusima zamijenjena je (ili je barem to trebao biti cilj) stručnošću i nadnacionalnim karakterom Visoke vlasti (prethodnice današnje Komisije), dok se nacionalna protuteža očitovala kroz Vijeće ministara i Parlament.

Zajednička suradnja očitovala se u segmentu regulacije tržišta koja svoj formalni okvir dobiva Rimskim ugovorom 1957. godine i nastankom Europske ekonomske zajednice što postaje prvi u nizu sporazuma u kojima vodeći računa o svojim koristima svaka država prihvaćala cijeli paket. Šezdesete godine obilježile su nastavak politike kompromisa, ali uz značajnu institucionalnu krizu uzrokovanu nepovjerenjem francuske politike prema nadnacionalnim mehanizmima i tijelima. Francuska je primjenjujući politiku prazne stolice blokirala funkcioniranje Zajednice, a politike veta koje su znale primjenjivati sve članice štitila je status quo i uzrokovala tromost zajednice i njeno sporo napredovanje sve do osamdesetih godina. U 1973. godini EEZ-u su se pridružile Velika Britanija, Irska i Danska, 1981. Grčka, a 1986. Španjolska i Portugal.

Donošenjem Jedinstvenog europskog akta 1986. godine širi se domet načela slobodnog tržišnog natjecanja, uvode se propisi u oblasti koje imaju utjecaj na tržište ( zaštita okoliša, javno zdravlje, prava potrošača, ravnopravnost spolova), a Komisija počinje strožije nadzirati državne potpore i restriktivnije tumačiti iznimke koje štite javni monopol. Odgovor Zajednice na pad berlinskog zida ogleda su u Maastrichtskom ugovoru 1991. godine (stupio na snagu 1993).

Maastricht donosi jedinstvenu valutu euro, monetarnu uniju (u koju nisu ušle sve zemlje, dok nove članice moraju zadovoljiti kriterije za ulazak). Zajedničko se tržište upotpunjuje političkim aspektima kroz koordinaciju vanjske politike i politike unutarnje sigurnosti, koristi se pojam Unije, a Europskom parlamentu daje znatnija moć suodlučivanja.

U Kopenhagenu 1993., te u Madridu 1995. utvrđena su četiri kriterija (politički, ekonomski, pravni, administrativni) koje su zemlje kandidati morale ispuniti kako bi mogle postati punopravne članice, te je 1997. godine službeno započeo proces pripreme za članstvo bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe, Malte i Cipra. Ugovorom iz Amsterdama 1999. godine uvode se dodatne izmjene i dopune, a reformom koju donosi Ugovor iz Nice 2001, u provedbi od 2003. godine povećana je Europska Komisija i Europski Parlament, te je reformiran način glasovanja u Vijeću Ministara čime su institucije pripremljene za ulazak predstavnika iz novih zemalja članica.

Lisabonski ugovor zamjena je za Europski Ustav koji je propao nakon negativnih referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj početkom 2000-tih. Većina promjena koje donosi vrlo su slične onima koje je trebao donijeti Europski Ustav, s tim da su uklonjene ili ublažene one sporne odredbe za koje se smatralo da su razlog odbijanja Ustava jer su suviše otvoreno zadirale u nacionalni suverenitet. Lisabonski ugovor prihvaćen je na Europskom vijeću u prosincu 2007., te je nakon ratifikacije stupio na snagu 1. siječnja 2009.
Najvažnije promjene koje donosi Lisabonski ugovor su konsolidiranje EU u jednu pravnu osobu, institucionaliziranje Europskog Vijeća i uvođenje pozicije Predsjednika Europskog Vijeća, reforma i jačanje uloge Visokog predstavnika za sigurnosnu i vanjsku politiku, reforma Vijeća Ministara, proširenje postupka suodlučivanja na 40-ak novih područja i definiranje suodlučivanja kao standardnog zakonodavnog postupka Unije, davanje kontrolne uloge nacionalnim parlamentima pri donošenju europskog zakonodavstva, uvođenje institucije građanske inicijative, integriranje Povelje o temeljnim ljudskim pravima u temeljno pravo EU, te definiranje veličine EP-a (751 zastupnik).

Fenomen europeizacije gledano i vremenski i po angažmanu aktera zasigurno nije bio ravnomjeran, a i danas je daleko od završetka, ako se uopće i može definirati njegova završna faza. Prilagodbe pod vanjskim pritiscima, usuglašavanje stavova članica i uloga sve razvijenijih nadnacionalnih institucija čine svakodnevicu europskih integracija.

Činjenica je da danas Unija državama ostavlja gotovo potpunu nadležnost nad tradicionalnim područjima djelovanja kao što su sigurnost, politike identiteta i unutarnji politički ustroj. Europske integracije utječu na gospodarske politike, a i praktično gledajući treba uzeti u obzir da i proračun Unije iznosi ne više od 1,2% ukupnog bruto nacionalno dohodka država članica.

*članak je kratki sažetak dijela knjige “Politički sustav Europske Unije” Paul Magnetta, izdanje Biblioteke politička misao i Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, 2013.

IMG_0832.PNG

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 10. rujna 2014 by in Blogovi za lidere.

Navigacija

%d bloggers like this: